|
|
|
ISPOVIJED JEDNOG POLUBIJELOG KRUHA
|
 |
|
Ja sam jedan sasvim običan polubijeli kruh, ali ne ću biti zadugo. Naime, upravo sam zgnječen između dva kilograma luka i tri kilograma rajčice u jednoj košari za tržnicu, čija je vlasnica podebela gospođa. Čekam, tako zgnječen, završetak svog mladog života…
Mislite da ne znam što će se dogoditi kad cijenjena gospođa dođe kući?
Fino će me razrezati u tanke kriške, namazati Nutellom i uručiti me djeci čiji su želuci prave vreće bez dna. Znam ja da ona najviše vole kad sam premazan ne baš tako "škrtim" slojem spomenuta namaza, a znam i puno drugih stvari…
Zato sam odlučio ispričati sve o svom položaju u 20. st., prije nego što me razgrade sokovi one dječurlije. Sasvim sam siguran da će ova, možemo je nazvati ispoviješću, za nekoliko tisuća godina biti smatrana pravim povijesnim dokumentom. E pa da počnem!
Opće je poznato da je moja malenkost sastavni dio prehrane većine ljudi. Što klinci "potapljaju" u jogurt? - Mene! Tko igra ključnu ulogu u svakom sendviču? - Ja! Što ljudi jedu uz većinu obroka, čak i uz tjesteninu i rižu (to je i meni samom nezamislivo)? Po tko zna koji put odgovor je - mene!
Ne znam zašto ljudi ne žele priznati da sam upravo ja najkorisnija namirnica u njihovoj prehrani? Da mi je samo znati otkud im one "fore" da se od kruha deblja?! No, ako je netko nezadovoljan, neka fino jede mog "frenda" INTEGRALKA, pa neka uživa koliko hoće bez posljedica.
Kad smo već kod toga, ljudi su smatrali da je žalosno što nemaju i više desetaka vrsta kruha na početku 21. stoljeća. Ovako se stvar svodi uglavnom na kukuruzni, crni sa sjemenkama, miješani, bijeli i ,naravno, polubijeli.
Mi današnji kruhovi proizvod smo raznih pekara koji nas svakog dana naprave na tisuće. Zato je prava turistička atrakcija vidjeti staričicu kako nas mijesi i peče. Moj je prapradjed bio domaće proizvodnje, a za njim su, da se pohvalim, slinila mnoga usta.
|
|
|
I danas me mnogi ljudi smatraju simbolom života. Moram priznati da mi to laska, ali ipak ne mogu a da ne budem ljut što me neki imaju na bacanje, a neki nemaju ni moju tvrdu koricu.
Ima zaista čudnih ljudi: neki pišu o meni hvalospjeve, a neki me bez imalo srama bacaju u smeće! To mi ne ide u glavu…
Mi kruhovi smo zbilja… pa mi smo stigli! Sve je čisto: bijele police, ormari… a evo i malih termita! Zbilja tako i izgledaju sa svojih 80 kg. O ne, nož!...ovo je kraj… jaooooo! …to boli!!!
|
|
|
|
Irena Pogačić, 1.c
J. Matanić i N. Butorac, mentori
|
|
Indeks
