|
|
|
Razgovor sa Zoranom Ferićem u Geodetskoj tehničkoj školi, 27. listopada 2003. godine
|
 |
| Galerija slika [ Pic1 | Pic2 | Pic3 |
Pic4 | Pic5 | Pic6 |
Pic7 | Pic8 ]
|
|
|
Profesor Butorac: Drago mi je da danas, na Dan školskih knjižnica, možemo pozdraviti poznatog hrvatskog književnika Zorana Ferića, književnika u trendu, jednog od najpopularnijih pisaca u Hrvatskoj.
Njegovim posjetom na prigodan način obilježavamo i Mjesec hrvatske knjige. Za našu malu sredinu svakako je važan događaj ugostiti jednu takvu osobu.
Nažalost, nismo imali puno kontakata s Vašom literaturom jer je naša škola mala pa imamo ograničene mogućnosti kupovanja nelektirnih naslova. Ipak, za ovu smo priliku uspjeli nabaviti nekoliko Vaših knjiga. Zbog poteškoća s njihovom dostavom putem pošte, pročitalo ih je manji broj učenika, i to uglavnom po priču-dvije. Neki su bili ugodno, neki neugodno iznenađeni, usudio bih se reći čak i šokirani jer nisu navikli čitati takvu literaturu koja se dosta razlikuje od klasičnu lektire.
Biste li nas, za početak, uveli u Vaš književni opus, približili nam ga, kako bismo mogli mi - potencijalni čitatelji, potpunije razumjeti Vašu literarnu poetiku. Izvolite.
|
|
|
Zoran Ferić: Dobar dan. Hvala što ste došli. Ja znam da su neki morali, tako je to u školi. I ja svoje učenike tjeram na ovakve susrete. Drago mi je što sam ovdje i vrlo rado razgovaram s djecom jer je to dio moga posla. Pokušavam popularizirati literaturu, ne samo na svojim satovima nego i u drugim školama. Pa, što mogu reći o svom literarnom opusu? Da krenem od svojih literarnih početaka. Evo što me potaklo da napišem prvu priču u «Mišolovci Walta Disneya», svojoj prvoj knjizi, koju sam, da kažem i to, objavio relativno kasno za jednog pisca. Prva priča je nastala na temelju jednog sjećanja. Kad sam se prvi put zaposlio (u jednom zagorskom selu koje se zove Belec), morao sam ponekad stopirati jer su autobusne veze sa Zlatarom dosta rijetke. Često mi je stao jedan gospodin koji je vozio mrtvačka kola. Taj sam motiv iskoristio u priči «Potrči, doktore» koja se bavi igrom grobara koji tjeraju doktore znanosti iz obližnjeg instituta da trče, prije nego ih povezu do tramvaja.
Napisao sam, osim «Mišolovke» još dvije knjige, dakle, sveukupno tri - evo vidite ih ovdje preda mnom: prva je najtanja, druga je malo deblja, a treća je još deblja. Idem, dakle, prema debljim knjigama. Prva je, kao što sam već spomenuo, zbirka kratkih priča i novela. U njoj sam se trudio ispričati zanimljivu priču. U«Anđelu u ofsajdu», drugoj knjizi, više su me zanimali likovi, i neke su priče nastale po tarantinovskom receptu omnibusa. Svaka priča sastoji se od više manjih priča, a sve priče su vezane uz likove.
Treća knjiga je roman u kojem me više zanimao prostor otoka Raba i ljudi koji se nalaze na tom otoku. O meni kritičari često govore da se služim tehnikom groteske. Ja se, između ostalog, tom groteskom pokušavam riješiti svojih strahova i strepnji, a slično su radili i rade mnogi drugi autori u svojim knjigama. Ne treba iz toga zaključiti da je pisanje knjige samo terapija; to je ozbiljan posao za koji treba puno vremena i odricanja. Zato su meni najdraže one moje priče koje su najduže nastajale.
U mojoj literaturi ima puno crnog humora i opsjednutosti tijelom. Ja sam kao autor opsjednut tijelom, seksom i bolestima vezanim uz spolnost. Zašto? Zato jer krajem 20. stoljeća naša zapadna kultura postaje opsjednuta seksom. To su priče o zdravom životu, odlasku u teretane i potrebi da se zdravo živi, proganjanju
pušača, sve je to dio priče o tijelu. Moji su likovi često bolesni, često je to smrtna ili teška bolest poput raka ili leukemije. Oni se susreću sa smrću u jednom osobitom trenutku svoga života. Moja knjiga ''Anđeo u ofsajdu'' završava istoimenom pričom koja se događa na pogrebu jednog djeteta. Ali i u tom tragičnom trenutku događaju se mnoge smiješne stvari.
U svoje priče se trudim ubaciti male misterije da zaokupim čitatelja i da on nastavi čitati dalje. Ima jedan sjajan roman ''Svijet po Garpu''. To je roman
o piscu. Jedan od likova je uspješan izdavač i njegove knjige su bestseleri. Svi se pitaju zašto je tako uspješan. On ima jednu ženu, spremačicu
koja je obična neobrazovana žena iz puka i ona je strastveni čitatelj. Ona čita tekstove, priča s izdavačem i govori mu što valja, a što ne valja i
tako on zna da se to sviđa i običnom puku.
Ja bih volio čuti vaša pitanja.
|
|
|
|
Učenik: Je li istina da je vaša žena vaš prvi kritičar?
|
|
|
Zoran Ferić: Nažalost ili na sreću - je. Ono što ona kaže vrijedi i kod književne kritike.
Neke joj se knjige sviđaju, a druge su previše mračne. Moja žena često čita moje priče i upozori me na neke probleme. Iako nije profesionalni čitatelj, njezina mi kritika daje dragocjene informacije.
|
|
|
|
Učenik: Je li vam dosta škole, odnosno biste li željeli živjeti isključivo od svojeg pisanja?
|
|
|
Zoran Ferić: O tome mislim u pola 7 ujutro kad se spremam u školu. Volio bih počinjati u 10 h uz kavicu i naranče. Kad dođem u školu i sretnem svoje kolege i učenike, pomislim da mi se ne ostavlja taj posao.
|
|
|
|
Profesor Butorac: Za 20 godina ćete, možda, drugačije razmišljati…
|
|
|
Zoran Ferić:Ne! Baš suprotno. U početku je bilo naporno, ali što vrijeme više prolazi to više volim školu. Sve sam luđi i opušteniji.
|
|
|
|
Profesorica Martinović: Čini mi se da je vrijeme u Belcu bilo za Vas jako inspirativno. Ja sam neko vrijeme radila u Bedekovčini te sam prolazila kraj Belca. Lijep je to i slikovit dio Hrvatskog zagorja…No, mene zanima je li netko u vašoj obitelji bio pisac, i kako ste uopće odlučili postati piscem?
|
|
|
Zoran Ferić: To je često i vrlo važno pitanje. Ono zanima mnoge. Nemam stalan odgovor na to pitanje. Kao dijete sam puno slikao, ali sam se ipak odlučio za literaturu. Knjige su me više zanimale. Moj djed je bio ruski Židov koji je završio medicinu u Parizu. Bio je liječnik u Zagrebu. On je bio dobar slikar.
Imam neke njegove slike koje čuvamo otkad je on poginuo u ratu.
A sad da Vam odgovorim na drugo pitanje. Mama me jednom upisala u školu tenisa na Šalati. Tamo je dolazio jedan gospodin koji je imao žuti porsche. U njemu je vozio velikog psa, cijeli dan igrao tenis i družio se s mladim curama.
Mene je zanimalo što on radi. Rekli su mi da je pisac. Do tada sam mislio da pisci rade od 7 do 3, ali sam se grdno prevario. Sad radim od 7 do 3 u noći. Kad čovjek počne, onda ne zna stati. Kasnije se razvije ljubav prema tome. Prvu sam knjigu bacio u smeće iz praznovjerja. To su bile male pričice koje su izlazile u Studentskom listu. Kad sam dao rukopis,
izašla je reportaža o prvom čovjeku koji je dobio AIDS. Rekao sam: ''Isuse! To i ja imam''. Otišao sam se testirati i odlučio baciti knjigu ako test bude negativan. Hvala Bogu da je nisam objavio!
|
|
|
|
Profesor Sliepčević: Zašto ste svoju posljednju knjigu ''Djevojčica sa žigicama'' smjestili na otok Rab? Otok je izolirana sredina pa smatrate li da su i ljudi na njemu drugačiji?
|
|
|
Zoran Ferić: Da, situacija je na otocima, općenito govoreći, specifična. U mom romanu neka su imena stvarna pa se može zaključiti da se radi o Rabu, iako to nigdje nije izričito spomenuto. To je neka moja ograda od toga. Na otoku se događaju mnoge bizarne stvari koje drugim ljudima baš nisu jasne. To je na neki
način priča o otoku. Druga stvar je da ja taj otok osobno poznajem. Na njemu već 26 godina ljetujem i on mi je izuzetno drag. Kad su počele izlaziti kritike u novinama, počeo sam misliti: ''Isuse, ja sam napisao jako crni roman o mjestu koje mi je najdraže na svijetu''. To sa sobom moram malo raščistiti. Možda postoje neki razlozi za to. Otok može postati metafora
čitave zemlje u jednom vrlo mračnom trenutku. Godina je 1992. i vrijeme rata. Malo je čudno što ti ljudi napadaju sami svoje, ali kad nekog napadne stranac onda cijeli otok stane iza njega. U romanu se pojavljuje blago retardirani dečko Muki. Tog Mukija su svi zezali, ali kada je jedna Slovenka to učinila, ostala je bez kotača na autu.
|
|
|
|
Učenik: Da li ste Vi draži običnim ljudima ili kritičarima?
|
|
|
Zoran Ferić: Meni je ovo prvo puno draže. Knjige čitatelji kupuju, a kritičari dobivaju.
Šalim se. Ja iz knjižnica dobivam informacije da me ljudi puno čitaju i da
me čitaju većinom mlade osobe.
|
|
|
|
Učenica: Da li vas više vole žene ili muškarci?
|
|
|
Zoran Ferić: Mene neke žene optužuju da sam mačoist i da pišem neku tvrdu mušku priču. Ja doista ne znam što to znači. Mislim da nema te spolne podjele.
Ja se u svojoj literaturi rugam i ženama i muškarcima. Naravno da se tu nađe i koja žena pa to može po spolnoj liniji nekoga pogoditi.
|
|
|
|
Pedagogica: Čuli smo da ste dosta zaboravni?
|
|
|
Zoran Ferić: Strašno sam zaboravan. Zaboravim gdje sam stavio zadaće pa ih nađem za mjesec dana. Radi se o jednom tipu života. Nisam očekivao da ću tako puno raditi. Tako se s gomilanjem obaveza gomila i zaboravnost.
Govori se o profesorima koji su rastreseni, a ja sam tipičan primjer. Kolegica mi posudi kemijsku olovku i ja je izgubim. Ispričao sam se što sam je izgubio, a ona kaže da je znala i da zato, samo za mene, kupuje jeftine olovke.
|
|
|
|
Učenica: U priči ''Dodir anđela'' spominje se gimnazijska sredina. Vi ste profesor u gimnaziji. Koliko vas je to inspiriralo da napišete tu, po meni jednu od najboljih priča?
|
|
|
Zoran Ferić: Jako me inspiriralo. Pomalo što se tiče likova, ali ne što se tiče karaktera, nego što se tiče jedne strašne činjenice. Ja u toj gimnaziji radim već 8 godina i nikada, nikada tamo nije bilo papira u zahodu. Nikada. Tek sada je došla stroža ravnateljica i papir se pojavio. Ta priča o pojavi papira je čudna. Onima koji poznaju prilike to je jako smiješno. U Njemačkoj su mi prigovorili da je sve to u redu, ali da je to potpuno nerealna situacija. Kako može biti zahod bez papira?
|
|
|
|
Učenica: Što u slučaju da vi dobijete ideju za priču, a morate na nastavu?
|
|
|
Zoran Ferić: Dam djeci jednu pjesmu da je analiziraju. Pišući knjigu imao sam zbirku parfema. Za svaku priču sam koristio po jedan parfem. Na dobar način su me uvodili u priče.
|
|
|
|
Profesorica Varović: Zanima me što čitate od dnevnog tiska, literature i književnosti?
Što preporučate djeci da čitaju?
|
|
|
Zoran Ferić: Čitam bez reda, kao što i živim kaotično. Da bi taj kaos uspio savladati imam, recimo, stalni kafić te pokušavam živjeti po rasporedu. S jedne strane mi kaos prodire u život.
Od literature čitam dnevni tisak, a kako pišem kolumnu za Nacional moram biti u trendu. Čitam Globus, Večernji list i Jutarnji list, Slobodnu Dalmaciju i Novi list. Od štampe čitam književne časopise. Knjige koje ja preporučujem djeci je ''Svijet po Garpu'', ''Flobenova Papiga'' Juliana Bansa. Preporučujem Kunderine ''Smiješne ljubavi'', ''Oproštajni valcer.'' Jako drag mi je Nabokov ''Blijedi oganj'', ''Lolita''.
Od hrvatskih pisaca preporučujem Slobodana Novaka, Antuna Šoljana, Goran Tribuson ''Siva zona'', Miljenko Jergović ''Sarajevski Marlboro''.
Od ženskih pisaca mi je draga Dubravka Ugrešić ''Štefica Cvek u raljama života''. Među hrvatskim piscima najviše prostači žena, Vedrana Rudan ''Uho, grlo, nož''. To je priča o pobuni i glavni lik je autsajder.
|
|
|
|
Profesorica Varović: Koliko se dobro može živjeti od pisanja?
|
|
|
Zoran Ferić: Postoji stereotip da umjetnici ne mare za ekonomske stvari. Ja mogu slobodno reći da dosta zarađujem, ali koliko god radio - više trošim. Tako da nisam previše praktičan. A sad se ispričavam, moram ići jer me moja supruga čeka.
|
|
|
|
Profesor Butorac: Hvala vam što ste nas počastili svojim dolaskom, hvala učenicima što su došli. Kad napišete još neki deblji roman vidimo se ponovno. Doviđenja.
|
|
|
Indeks
Lektire
