|
|
|
Intervju učenika GTŠ-a sa Slavicom Knežević, glumicom DK "GAVELLA", održanog 06.10.2002. u predvorju "Gavelle"
|
 |
|
Borna: Kakav utjecaj na mlade ima kazalište danas, a kakav bi, po Vašem mišljenju, trebalo imati?
Treba li čuvati nas mlade od nekih predstava koje su, barem na prvi pogled, prevulgarne ili preerotske?
|
Slavica Knežević: Ja se ne bojim da bi vas neka predstava mogla pokvariti svojim vulgarizmima. Život
je takav da to svaki dan čujemo prolazeći ulicom, na stadionima i drugdje. Nemožemo živjeti pod staklenim zvonom. Dobra
predstava kada se koristi takvim izrazima, trebala bi vam pomoći da zauzmete prema tome distancu, kritički stav, da uvidite
kako su smiješni i glupi oni mladi koji se na taj način prave važni, svraćaju pozornost na sebe. Zabraniti neku predstavu -
to je najveća glupost. Treba, dapače, pogledati i takve predstave, da sami vidite zašto je to zabranjeno, jer to zna biti i
propaganda.
Uostalom, ja nikad ne gledam da je kazalište za određene, osim, naravno, ako nije dječje. Ono je demokratsko, za svaki
uzrast i mi nikada ne mislimo da kazalištem posebno odgajamo. Postoje, istina, predstave koje mi glumci zovemo "lektira".
Jedna od njih je Molièreov "Umišljeni bolesnik", takva je i Kolarova "Breza". Za te znamo da će dugo živjeti jer su
školska lektira pa će učenici redovito dolaziti. Osim tih komada, mi drugdje ne razmišljamo jesu li ili nisu za mlade. Po
meni, mlad čovjek jednako kao i svi drugi mora vjerovati svom doživljaju. To je ono bitno što biste trebali zapamtiti.
|
|
|
|
Tanja: A kritike u novinama i mišljenje drugih?
|
|
|
Slavica Knežević: Njima ne treba previše vjerovati, jer najvažniji je vaš doživljaj: sami dođite,
pogledajte predstavu, razmislite o njoj i stvarajte vlastite kriterije. Znate i sami da su mišljenja različitai da će o
istoj predstavi netko reći da je dosadna, drugi da mu je "baš super", treći da mu je tako-tako.
|
|
|
|
Karolina: Želite li reći da na glumačkoj kao i na estradnoj sceni ima svakojake propagande?
|
|
|
Slavica Knežević: Ima glumaca koji se neprestano vrte na televiziji i u novinama pa se može vjerovati
da oni vrijede više od drugih, manje razvikanih glumaca. Ima pjevača koji ništa ne vrijede, a stalno o njima čujemo ili
čitamo u mas-medijima. Kod njih je čak i lakše uvidjeti da ne vrijede jer se čuje da ne znaju pjevati. Kod glume je to malo
teže jer je gluma poput magle. Ako ljudi ne vjeruju svom doživljaju, može se vrlo lako prodati nešto kao vrhunska gluma, a
to nije.
|
|
|
|
Tanja: Kakav je odnos publike i glumaca, tko koga "odgaja", tko na koga jače djeluje?
|
|
|
Slavica Knežević: Možda zvuči čudno, ali nemožemo mi odgajati vas, vi morate odgejati nas! Kako? Pa
tako da sami dodjete i iskreno ocjenjujete predstave. Priznajem da sam najtužnija i teško mogu prihvatiti da se radi o
iskrenim doživljajima kad neka loša estradna predstava izaziva odobravanje i ovacije publike. Onda ja moram pitati vas: "Što
se s vama događa?". Ako vi uživate u tome, onda ćemo mi još koju takvu predstavu napraviti, jer smo skloni podilaženju, jer
živimo od toga. I tako se onda stvaraju loše predstave. Dakle, vi ste to koji "odgajate" nas, a ne mi vas.
|
|
|
|
Ivona: Jesu li učenici najvjernija kazališna publika i kakav je životni vijek dramskih predstava?
|
|
|
Slavica Knežević: Moglo bi se tako reći jer, nažalost, nakon neke premijere publika se jako brzo
"istroši". Nema puno prave kazališne publike. Samo poneka predstava koja postane hit živi dugo i bez učenika. Takva je
predstava bosanskog glumca Zijada Sokolovića, Pere Kvrgića ili Željka Vukmirice, na čije monodrame publika godinama hrli.
"Povijest moje gluposti" Vukmirica je odigrao 900 puta, a karakteristično je za takve komade da oni žive od improvizacija,
neprestanog obnavljanja i uključivanja publike u predstavu. Većina komada ne živi dugo nakon premijere: ako nisu školska
lektira, naša propaganda ima puno posla da održi predstavu živom više sezona.
|
|
|
|
Ivona: Treba li uopće mladima kazalište kad imaju računala, internet, filmove...?
|
|
|
Slavica Knežević: Teško je reći treba li ikome nešto. Svatko sebi bira ono što misli da mu treba.
Jedno je sigurno: kazalište neće nikad umrijeti. A znate zašto? Zato što je "sada i ovdje", što je pred vama živ čovjek, a
to je uvijek zanimljivo, to je "crna kronika": netko padne na cesti, a svi se odmah okupe jer se "nešto događa" ovdje pred
našim očima i to je neizmjerno privlačno. No, moram priznati da je film prevladao pa i ja sama više gledam filmove nego
predstave. Ali to je zato što mi je kazalište posao i pomalo mi je dosadilo. Čim pročitam tko glumi ili tko je režirao, sve
znam što ču vidjeti. U odnosu na na film, kazalište je istinitije, neposrednije zato što nema kamere koja prikriva ono što
gledalac ne treba vidjeti. Svojim trikovima film je manje realan, manje "sada i ovdje", sve je nekako "cifrano" i dotjerano.
Glumci često nemaju glasa, ne čuje ih se na tri metra, ali u krupnom planu i određenom rakursu, netko s kim ne bi možda u
životu ni kavu popio, na filmu izgleda sjajno! Film laže, ali divno laže i mi volimo te laži! No, kazalište kao istinitije
mora opstati i ja u to čvrsto vjerujem.
|
|
|
|
Borna: Koje predstave biste nam preporučili, a koje ne?
|
|
Slavica Knežević: Izdvojila bih teatar "Exit", naročito njihove "Izbacivače" i predstavu "East" u
kojoj sam glumila pa zatim pojedine "Gavelline" predstave, npr. naš "Cabaret" na koji su ljudi hrlili jer su bile, između
ostalog, nekonvencionalne: publika je sjedila za stolovima kao da je izašla negdje u restoran, u društvu pijuckala i umirala
od smijeha. To je bilo krasno. Dakle, ja volim razne happeninge, predstave koje će vam zaista pokazati što to znači "sada i
ovdje".
Preporučujem vam, kao što sam i svom sinu preporučila, predstave "Kuća" i "Vrt". Nisam ga vodila na "Pir pepela", ne toliko
zato što se spominje i aludira na seks, već prije svega zato što je tekst loš. Ni "Kulturu u predgrađu" vam ne bih
preporučila, ne zbog psovki, već zato što je to je čista estrada, prepričavanje viceva. To je nekakav život s ulice, ali
nije umjetnost, već "komercijala", kao na lošem koncertu. Ja bih voljela da vam se takve predstave ne sviđaju, ali vi sami
morate donijeti svoj sud.
|
|
|
|
Ivona: "Kultura" je, po Vama, slična "Piru", ali se iz nje može izvući i pozitivna poruka, iako i
nije umjetnički previše uvjerljiva.
|
|
|
Slavica Knežević: Ako ste je tako doživjeli, onda je predstava korisna. Po meni, postoji bitna razlika
među tim prividno različitim predstavama: u "Izbacivačima" se psuje, slično kao i u "Kulturi", svaka druga, ali sve to ima
smisla u cjelini teksta i predstave, djeluje uvjerljivo i nimalo isforsirano, što nije slučaj s "Pirom" ili "Kulturom". Kao
da su autori imali slične namjere, ali to nije tako ispalo. U "Izbacivačima" je prikaz pubertetlija s nihovim prištićima i
hormonima užasno uvjerljiv, njihov govor ulice, njihove geste također. Nema klasičnih rekvizita, a opet sve vidite,
prepoznajete sebe. Spoznajete kako ste smiješni i glupi kad se pravite važni ili izigravate "frajere".
|
|
|
|
Tanja: To je očito tip teatra koje stavlja glumca uz bok autora? Kolika je važnost glumca u odnosu na
pisca i redatelja?
|
|
|
Slavica Knežević: Važno je napomenuti da je tekst "Izbacivača" dobrim dijelom izašao iz glumaca, kao
plod inspiracije i improvizacije. Glumci su najduhovitija stvorenja koja ponekad spašavaju predstavu ako je autorov tekst
loš. Teatar je pisac plus glumac, a režiseri su nužno zlo: nama treba treći, treba ti treće oko, netko tko će te uskladiti
s drugima. Samo, nažalost, ti treći su ljudi koji vole imati moć i imajući moć postaju glavni! "Izbacivači" su zato tako
dobri jer su spoj dobrog pisca i dobrih glumaca.
|
|
|
|
Karolina: Jesu li škola i kazalište u nečemu slični?
|
|
|
Slavica Knežević: Pa i škola je svojevrstan teatar, ima nešto od njega. Čim netko izađe odgovarati
pred ploču, zanimljivije je nego s mjesta, jer pred vama su, na neki način, dva glumca. I popovi, pardon, vjeroučitelji (moj
sin ih pravilno zove, a meni se smije kad pogriješim) kad su u razredu, a pogotovo svećenici pred oltarom - to je čisto
kazalište.
|
|
|
|
Ivona: Možete li nam nešto reći o svojim kazališnim početcima?
|
|
Slavica Knežević: Sad ste mi dirnuli u Ahilovu petu. Naime, na tome sam već morala dosta raditi. Imam
neke planove, ali nisam napravila ništa konkretno. Pokušat ću vam o tome nešto reći što mi sada pada na pamet. Zanimljivo je
da nisam odmah išla na Akademiju. Upisala sam elektrotehniku (?!), u gimnaziji sam bila luda za matematikom i fizikom, to mi
je bila prava strast. Ustvari, ja sam htjela upisati čistu matematiku, ali me je otac odgovorio od tog u stilu: "Ma nemoj
to, bit ćeš luckasta profesorica s malom plaćom, jednom čarapom zelenom, a drugom crvenom...". Tri najvrijednije društvene
djelatnosti imaju redovito najmanja primanja: kazalište, škole i zdravstvo.
I tako sam se ja našla na elektrotehnici, zajedno s dečkom naravno, ali je presudan utjecaj bio očev. On je dobro mislio da
je budućnost u elektrotehnici, informatizaciji, no ja tu ništa vrijedno ne bih napravila. Izdržala sam dvije godine na
studiju, osjećajući da u tome nisam prava, da glumim. I dok sam matematiku odmah položila, konkretni predmeti mi nisu išli.
Uvidjevši da neću biti dobar inženjer složila sam se sa sestrom, koja me je prijavila na glumačku akademiju. Bez nje ja sama
ne bih ništa izabrala, ona me je zaista spasila. Kad mi je tri dana prije prijamnog rekla da me prijavila, pitala sam:
"Gdje? Pa zar postoji takvo nešto?" Ja pojma nisam imala o tome, mislila sam da je gluma hobi. Za mene je najveći šok da je
to zapravo zanimanje. Voljela bih da svi radimo još neki posao, a da nam je to hobi. Mislim da bi bilo poštenije, ljepše, da
ne bi onda bilo tko glumio. Ovdje se ljudi "trgaju" da što više zarade, da osiguraju što bolju egzistenciju i onda rade
svašta bez skrupula. I tako, da se vratim na prijamni; položila sam ga lako, pripremivši dva monologa (jedan sam izmislila!)
i tri pjesmice od nekoliko stihova. Sve skupa ništa naročito, ali sam prošla i zavoljela glumu do besvijesti. Danas osjećam
da bih u svemu drugom glumila život, da ne bih bila prava.
|
|
|
|
Borna: Glumu, dakle, doživljavate više kao poziv nego kao zanimanje?
|
|
|
Slavica Knežević: Da, žao mi je što od toga moramo zarađivati za egzistenciju. Voljela bih da je to
poziv. Meni je kazalište i jedno i drugo i još više: terapija s pomoću koje rješavam sve svoje probleme i frustracije. Gluma
me potpuno zaokupi, poslije predstave osjećam se opušteno i zadovoljno. Opasno je ako se čovjek prepusti toj katarzi, nekad
mi je i cigareta u tim trenutcima odgovarala, ali sam se i nje riješila. Zapamtite: treba krenuti čim prije u novu akciju, u
nove planove.
|
|
|
|
Ivona: U kojim ste kazalištima i kazališnim trupama glumili?
|
|
|
Slavica Knežević: Odmah poslije akademije bila sam angažirana u grupama koje su nudile nešto novo,
tzv. off-teatar: "Pozdravi" Ivice Bobana, Šerbedžijin "Akter". To je ono što ja volim, a danas nešto slično radi npr. teatar
"Exit". Nas su, iz ljubomore, nazivali "fizičkim teatrom". Dakle, bila sam malo u "Exitu" i "Epilog" teatru, u "Kerempuhu",
gostovala sam u "Komediji", na Igrama u Dubrovniku, Splitu i u zadnje vrijeme, najčešće, u Puli. Eto, puno sam igrala po
cijeloj Hrvatskoj.
|
|
|
|
Tanja: Jeste li išli često u kazalište kad ste bili naših godina?
|
|
|
Slavica Knežević: Da budem iskrena, baš i ne. Do Akademije sam vidjela svega 11 predstava. To je bilo
sramotno! No, onda sam u 365 dana pogledala 400 predstava (!), ponekad i dvije na dan, da nadoknadim sve što sam propustila
i da budem ravnopravna s drugima na fakultetu, da naučim što je to kazalište.
|
|
|
|
Tanja: A što mislite o televiziji? Jeste li nju gledali u mladosti?
|
|
|
Slavica Knežević: Nisam ja gledala ni televiziju, ali sam bila jako aktivna u životu. To i vama i
svima, a svome sinu stalno savjetujem: "Život vam nije na televiziji, on počinje kad ugasiš televizor, tek ćeš onda nešto
stvarno osjetiti i saznati".
|
|
|
|
Ivona: Kakve uloge najviše volite?
|
|
|
Slavica Knežević: Ja spadam u glumce koji vole sve i sve mogu igrati: od paradajza do novorođenčeta i
starca. U zadnje vrijeme draži su mi likovi mojih godina i slični meni. Ali malo je takvih: većinom su ženski likovi u
funkciji glavnih muških likova, kao i u "Mladoženji Barillonu". Ja sam među njima kao tuka. Nekad je odnos prema ženi bio
takav pa i danas ima pisaca gdje je žena svedena samo na seks. Nažalost, malo je ženskih uloga gdje one nešto misle,
pogotovo kod nas u Hrvatskoj. Mi, glumice, zbog toga puno patimo. Filmske uloge kakve ima Meryl Streep su divne jer je u
filmu ona osoba, ona je heroj. Mi smo sretne kada dobijemo nešto kao "Kuća" i "Vrt" jer u njoj žena ima što reći, nije
lutka. Dođite na te predstave!
|
|
|
|
Karolina: Postoje li za Vas teške uloge?
|
|
|
Slavica Knežević: Kad glumac kaže da mu je uloga teška, da se jako namučio s njom, onda laže! Jer ako
ste vi talentirani i volite svoj posao, onda vi u tome uživate, to vam je lagano. Neiskreni su oni koji govore da je to
težak posao, to su lažovi ili nisu dovoljno talentirani. Nema teškog posla, a ima onih koji žele mistificirati naš posao,
žele uvjeriti javnost da je to nešto posebno - nije!
|
|
|
|
Borna: Što biste htjeli da postane Vaš sin?
|
|
|
Slavica Knežević: Samo ne glumac!
|
|
|
|
Borna: Zašto? Zar je nemoguće biti sretan i uspješan glumac? Vaš sin ima, vjerojatno, nešto od Vašeg
talenta.
|
|
|
Slavica Knežević: Zato jer je to "krvav" posao, zato jer nije dovoljan talent za scenu, on je čak
postao nebitan. Bitan je talent za sve ono oko scene. Moraš biti osoba lukava, mudra, racionalna, biznismen. Ako si iskren
pa svi vide da ne misliš kao drugi, onda ćeš teže uspjeti. No, ako se znaš prilagoditi svima, "pasati" svima, onda te svi
zovu. Nekome to ne ide, meni npr. Vidi se kad lažem. Ja sam jako sretna osoba jer sam samo svojim talentom puno postigla, no
da sam bila, kao što naši stari kažu, pametnija, postigla bih još više. Ili da je netko stajao iza mene, neki utjecajan
rođak, prijatelj, bilo kakva moć ili da sam jako lijepa.
|
|
|
|
Karolina: Što mislite o Goranu Višnjiću kojeg dosta gledamo u američkoj seriji
"Hitna služba"?
|
|
|
Slavica Knežević: Glumila sam i s njim. Dobar je on glumac i lijep - što je
jako važno. Treba mu i priznati da je zaista "skužio" snimanje.
|
|
|
|
Ivona: Sad ste nas malo "ubili u pojam", ali Vam i na tim iskrenim i dobronamjernim riječima od srca
zahvaljujemo. I vidimo se na "Kući" ili "Vrtu" jer se želimo sami uvjeriti u kvalitetu tih predstava i vidjeti Vas ponovno
u ulozi koju volite.
|
|
|
|
Indeks
Lektire
